Latvija naravno nije bila prva ideja, ni približno, ali jako sam zadovoljna izborom pa bi voljela napisati i nešto o tome kako su se Hrvatska i Latvija poklopile 🙂
Neki su upućeniji, neki malo manje, pa detalja neće nedostajati. Trudim se da ovo ne ispadne ogorčeni manifest kao stotine Dublinskih, jer zaista ne želim reći ništa loše, nego se vratiti i pomoći da Hrvatska bude uspješna koliko je i lijepa..
(kolindacija – stilska figura veličanja domovine)
Preddiplomski studij Rehabilitacije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu je bio glavna odskočna daska cijeloj ideji o nastavku studija na nekom od europskih sveučilišta iz mnogo razloga, dobrih i loših.
Osnovna ideja je nakon preddiplomskog studija, koji nije bio specifičan oko definiranja struke, steći jasno definiranu diplomu, s kompetencijama koje su priznate u cijeloj EU i usmjeravaju prema određenim poslovnim sektorima. Moguće da nisam u pravu, ali diploma koja omogućuje rad u zdravstvenom, socijalnom i obrazovnom sektoru na velikom broju pozicija jednostavno govori da je stečeno obrazovanje preopćenito i da takav stručnjak nema ideju što će i kako raditi.
Moja pretpostavka se pokazala istinitom pri pokušajima prijave diplomskih studija na desetak stranih sveučilišta. Ekvivalent ovom hrvatskom studiju gotovo da i ne postoji, pa sam morala definirati ŠTO od svih područja moje struke želim raditi. A onda dolazi do logičnog problema: nedovoljno ECTS bodova iz polja psihologije za upis primjerice diplomskog razvojne dječje psihologije, ali i nedovoljan broj bodova iz medicinskog ili socijalnog polja za upis drugih studija. Imam od svih područja po malo, dakle, nemam dovoljnu razinu znanja ni iz kojeg područja.
Strašno sam se obeshrabrila takvim reakcijama drugih sveučilišta i okrenula se s istim pitanjem svojem fakultetu, a tamo sam dobila odgovor da je ovakvo široko znanje jako dobra baza za budućeg stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskog profila. Super, ali tko je taj stručnjak i što on to radi? On po svemu sudeći radi svačiji posao, a svi drugi stručnjaci rade po dio “njegovog” posla. Međusobno si “krademo” radna mjesta zbog nedovoljno dobro definiranih diploma i loše organizacije znanosti u tom polju. Mi hrvati baš nismo shvatili interdisciplinarnost najbolje, pa umjesto da timski rade stručnjaci svak iz svog kuta, mi proizvodimo univerzalne stručnjake koji bi trebali znati sve iz svih znanosti i pri tome raditi kvalitetan posao. No dobro, tko voli nek’ izvoli, rekla sam neću blatiti ništa, još uvijek nemam dovoljno titula ispred imena da mogu predlagati promjene u ovoj zajednici.
Tražiti drugi studij s ovakvom generalnom diplomom zaista je bilo kao učiti množenje bez znanja zbrajanja, vrlo motivirajuće. Od tri sektora odlučila sam se za svoju nesuđenu ljubav, obrazovni sustav. No ni tad nije sve glatko, dodatna poteškoća je bila i jedna vrlo logična, ali pogubna činjenica: studiji u obrazovnom sektoru najčešće su na materinjem jeziku jer će svaki budući učitelj ili stručnjak raditi s djecom i mladima na njihovom jeziku. No, ne plači, nije sve izgubljeno. Diplomski koji su malo viši od same teme edukacije i učiteljskog posla, a tiču se recimo Europskog obrazovnog okvira, prilagodbe kurikuluma i globalne edukacijske prakse, e to već ide na engleskom 🙂
Kopanje je izrodilo studije u Danskoj, Luxemburgu, Belgiji, Engleskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Latviji. Ako je netko zainteresiran, može me pitati i za točne studije i sveučilišta i sve dodatne informacije. A sad generalno što da, a što ne.
Belgija, Luxemburg, Švedska i Engleska zahtjevaju financijske izvore usporedive sa zaradom naftnih platformi u Saudijskoj Arabiji. Moguće je dobiti razno razne stipendije, ali mora se imati na umu da svaki studoš želi otići na pivo tu i tamo, a ako brojiš svaki bijedni eurić za jesti i spavati, nećeš baš vidjeti ljepota i opušteno uživati.
Danska ima prekrasne fakultete, domovi su za poželiti, priroda i mentalitet ljudi kao na BBC dokumentarcima, i silno sam htjela tamo završiti, ali, veliko ALI, najbitnije je što studiraš, gdje studiraš ima svoju vrijednost i cijenu, ali program ti daje kompetencije. Svakako treba za svako sveučilište napraviti malo istraživanje o poretku u Europi i utjecaju, broju istraživača i relevantnih radova. Nekada je odnos zvučnog imena i dobrog studija važan, ali to je obično u slučajevima kada plaćaš dobro ime na papiru.
Što se sve poklopilo u ovom mom izboru? Zapravo i prestižna sveučilišta i kvalitetan program i prihvatljivi troškovi života.
Program je razvijen kroz 6 godina pripreme materijala i istraživanja od strane najjačeg što su partnerska sveučilišta imala za ponuditi, a metode rada su daleko od tradicionalnog ‘sjedi i piši’. U programo sudjeluju National University of Distance Education (Madrid, Spain), Charles University in Prague (Prague, Czech Republic), University of Latvia (Riga, Latvia) i Ludwigsburg University of Education (Reutlingen, Germany). A ponekad ljudi koji razvijaju program razumiju i populaciju za koju ga pripremaju, pa bazičnu ustanovu smjeste u Rigu, gdje prosječni student sa svojim budžetom može živjeti bolje nego u drugim državama partnerima. Meni se još uvijek, i nakon par tjedana čini idealno, zahtjevno, ali idealno. 🙂 Baš što sam tražila.
Individualne osobine kao nezasitna znatiželja i višak samopouzdanja u nepoznatim situacijama pomogle su transformaciji iz ideje u djelo, to ne treba zaboraviti jer mnogo je studenata koji možda i žele ali se ne usude pokušati. Ali ne bi ja sad bila tu gdje jesam da nije roditelja koji su u stanju uzeti u obzir sve ideje, čak i one koje se čine nelogične na prvu. Nisu me pitali zašto ja ne mogu studirati i žaliti se kao i svi drugi, valjda su kroz godine naučili da im se rodio gremlin koji mora bar probati.
Saruman the Blonde covered in snow 